Nismo baš delfini, ali u ovoj situaciji i delfini bi nas napustili. “So Long, and Thanks for All the Fish” danas u Srbiji poprima sasvim novo značenje.
I za ribu ponestaje para. Studenti na ulici traže svoja prava, mladi ne rade, Vlada uživa popunjavajući upitnik Evropske Unije i zadužujući nas sve više, a skupština raspravlja o ukidanju vojnog roka.

Ali zašto se uopšte bunimo. Šta je 440.000 dinara za prosečnog studenta u Srbiji. I nemamo neki razlog da se bunimo. Država nam je sve omogućila. Imali smo predivno detinjstvo. Vatromen svaki drugi dan, zemlja blagostanja i tolerancije… A onda sam se probudio i shvatio da mi je pao pokrivač i da su sve ovo halucinacije izazvane hladnoćom.

Stvanost je mnogo hladnija. Hladna kao pločnik ispred zgrade vlade Srbije, na kojoj si primoran da prespavaš. Primoran jer u budžetu nema novca za finansiranje studenata. Ali pak novca ima za povećanje plata u administraciji koja i ovako ništa ne radi. Jasna mi je parola “Ne možeš da me platiš toliko malo, koliko ja mogu da ne radim” ali ovo je prevršilo svaku meru. I onda imaju petlje da kažu kako mladi nemaju patriotska osećanja i kako samo razmišljaju o odlaski iz Srbije. Da li su se zapitali šta im je ta država omogućila ? Školarine od 1000+ eura godišnje. Plate od 200 eura mesečno, preživljavanje iz dana u dan, mogućnosti koji su i u teoriji daleko od realnih.  Pa da, nisu oni krivi što su naši roditelji bili dovoljno pošteni, pa se nisu snašli u celoj zavrzlami od 20 godina. Nisu znali kako funkcioniše “Leva ruka, desni džep” ? Isto tako i nas nisu mogli da nauče tome, već su nas usmeravali ka školi, ka znanju. Ali od toga se ovde leba nećemo najesti. Eventulano lekova, onih koji su na pozivnoj listi, zbog prehlade i upale pluća od noćenja na ulici početkom novembra…

Pa dokle više. Kako mogu i da očekuju da će neko ostati u zemlji sa uslovima preživaljanja koje oni postavljaju. Kako misle da finansiraju budžet ukoliko mladi iz godine u godinu samo napuštaju ovu zemlju. Ah da, uvek imamo pups koji će naći način da od 1000 din napravi 3000 i da penzionerima daju penzije u visini 180% prosečne zarade.  Pa ipak su oni te pare zaradili. Pogotovo u državnoj administraciji.

Žao mi je zemlje u kojoj se stvari jedino rešavaju kada je situacija toliko kritična da se dolazi do izgladnjivanja nebi li neko odvoji minut svog preskupog vremena da sasluša probleme. Da li očekuju da im se neko zahvali na izdvojenom vremenu, ili da im možda platimo tarifu po minutu, kao reklame na TV-u i radiju ?
Muka mi je od razmišljanja šta sutra. Samo želim da normalno radim, ali i da od toga mogu normalno da živim. Da ne razmišljam da li ce moja deca neku svoju pravdu isterivati na ulici, kao što je nekada bilo, dok ih na -10 stepeni policija rasteruje vodenim topovima.

Ili je možda ipak krajnje vreme da stavimo peškir oko vrata, podignemo palac visoko ka nebu, i poput Artura Denta, čekamo da nas neki Vogonski brod pokupi. Trenutno mi Vogonska poezija zvuči mnogo bolje nego sve ostalo što sam ovde primoran da slušam.